GORDANA

• Ako kažem Penelopa, što pomisliš?
• Vjernost?! – nesigurno odgovaram Gordani.

Vani je jutro. Kod nas doručak. Na tanjurima se valjuškaju palačinke kao tuljani. Iznutra su sočne, masne i natopljene kiselkastim, gustim džemom od ribizla. Ja možda oklijevam, ali Gordana… Gordana je glasno izvlačila životni nektar iz njih i gledala me zavodnički.

• A kome je Penelopa bila vjerna? – zasmijulji se ona znalački.
• Pa valjda Odiseju. Kakvo je to pitanje, Gordana? – nesigurna sam pred njenim pitanjima i pogledima. Palačinke joj se i dalje premeću po rukama, ona traži jezikom odbjegle ribizliće i uživa uronjena u hranu kao život. Ne mari što joj oko usta raste masni kolut.
• Misliš da je ona bila vjerna Odiseju iz ljubavi?
• Toplo se nadam – uzdahnem bespomoćno u strahu da se ne sruši i posljednji mit u kojeg vjerujem.
• Ali slušaj… - reče Gordana i primi me uvjeravalački za ruku. Topla je i neposredna. Ne zna da mi donosi nelagodu i da me njezin dodir otvara više nego bilo koji muški nasrtaj.

Penelopa je lijepa i poželjna. Svakoga dana njeno se tijelo obnavlja sokovima što ih proizvodi žudnja za Odisejem (odbjeglim mužem). Bogata je. Mnogo sluškinja brigu brine o obilju mirisa, okusa i zvukova koji je okružuju. Dani ustaju i liježu u njenom krilu jer ona se pretvara u biljku cvjetnicu i sve, baš sve, postaje njezinim izdankom. Ona je središte života. Sokovi bubre i praskaju iz sitnih pora na toj koži. Sama se sebi sviđa. Odraz u rijeci govori uvijek isto: ovo je tijelo spremno za ljubav i grljenje, za primanje. Ova žena ima da se voli.

Muškarci pričaju uokolo:

• Penelopa ne vene više za Odisejem.
• Nikako.
• Jeste li je vidjeli kako nas zavodi svojim otkrivenim rukama, svojim bijelim, baršunastim pazuhom?
• Miriše po žudnji kao procvali drvored lipa.
• Tu ženu treba imati. U nju se ugurati.

Večer se spustila nad otokom. Tropsko cvijeće pozatvaralo čašice. Jedino Penelopa otvara svoju kapiju muškarcima koji je posjećuju svakoga dana. Rado je očekivala Luciusa. Nekada, prije nego što ju je Odisej osvojio kao tvrđavu, njih bi dvoje provodili noć za noć zajedno pod zvijezdama, pokušavajući obaviti radnju kako valja. No, što se desilo – Lucius bi zapadao u takva milodajna stanja, da bi svršio tren nakon što bi se ogrijao njezinim tijelom. Penelopa je razotkrivena tješila mlitavost pored sebe, jaučući istovremeno zvijezdama da netko mora izliječiti i ispuniti tu njezinu načetu unutrašnjost. Naviknuvši se i na to, ostavljala bi ispražnjene snu na čuvanje, a sama bi jezdila polovicom puta do Aquariusa. Bila je naprosto izvrnuta na obrnutu stranu sebe od čežnje.

Lucius na kapiji, preplanula koža u grubom svjetlom tkanju i snažni zglobovi. Bosa stopala izviru iz toplog pijeska – on vrti prstima kopajući malu jamicu – a ispali ligamenti načinju put kojim se Penelopin pogled penje do ramena. Raspon poput orlovskih krila. Iznutra, čuje se pjesma koju pjevaju zglobovi i čašice udarajući i uglavljujući se jedni u druge. Po tome ga ona pozna.

Pozdravljaju se srdačno, kao kada kućni ljubimci, ugledavši se na ulici, bježe gazdama s lanca. Fizičko se sudari i započne istotreno svoju pjesmu. Ali Pele i Lucius govore ovako:

• Kako si, Pele?
• Jako sam dobro. Kao što vidiš, obnavljam i uređujem svoj mali rajski vrt i čekam svog jedinog da mi se vrati.
• A ti, Luciuse? Kamo te vrijeme ukralo sve ove godine?
• Putovao sam. Otkako smo se oprostili, preslikao sam pola svijeta u ove umorne kosti.
• Tako mi je drago da te vidim.
• Tako je i meni, i meni.
• Meni možda još i više.
• Nikako. Uvjeravam te u potpunu sreću koja me obuzima večeras što smo ponovno zajedno.
• Pele?!
• (Penelopa čuči u kutu i ne odaziva se)
• Moram ti nešto pokazati. – posegne Lucius u nespretno našiven džep s unutrašnje strane tog grubog tkanja, a pogled na njegov glatki muževno-dječački torzo (s davno slomljenom ključnom kosti) pretvara se u zrnca dodira i rasiplje po Penelopinim jagodicama. Milodajan je. Lucius vadi uredno složeni komad papira i pruža ga u njezine ruke – sudbonosne ruke.
• Što je to? Nekakvi dijagrami? – posprdno se nasmiješi Pele. Doduše, sretna je jer napetosti nestaje pri pomisli na nepoznate vertikalne linije.
• Želim ti reći, potpuno sam tvoj, sposoban biti tvoj, koliko god dugo to želiš, ovaj trebaš… - zastajkivalo je dječačko lice.
• Ne razumijem. Kako bih ja trebala povezati ove krivulje s tvojom neobičnom ponudom kad i sam znaš da pripadam samo Odiseju? – začudi se Pele.
• Ali, Pele, naša je ljubav ipak bila nešto posebno.
• Bila je, Luciuse. Do onoga trenutka kada sam upoznala čovjeka koji me do samoga ruba znao ispuniti. S njime, ja sam čaša puna soka i samo što se ne prelijevam.
• No, slušaj, Pele… - sve teže se Lucius kretao kroz labirinte onoga što je zaista želio reći.
• Uostalom, ja ne želim biti gruba još jednom prema tebi. Znaš koji su naši problemi bili.
• Da, slušaj, o tome sam ti želio reći riječ-dvije…
• I ne samo to, Luciuse, ja iskreno ljubim, ja iskreno iščekujem, ja se najiskrenije kupam u svojoj jedinoj žudnji da što skorije dočekam svoga Odiseja.
• Ali, Pele, kad bi mi samo dozvolila da kažem. Jednu jedinu riječ, Pele.
• No, reci, Luciuse. Ti znaš koliko ima ljubavi prema tvom prijateljstvu u ovim mojim rukama. Oprosti, opet te prekidam – nervozno se ušutkuje Penelopa.
• (Lucius skriven iza grma)
• A kakve veze imaju ove krivulje s onim što mi želiš reći? – goropadi se i dalje žensko.
• Više ne svršavam prerano.
• Molim? – okameni se žensko.
• Kako čuješ. Ovo su krivulje moga orgazma. Ja sam sposoban zadovoljiti apsolutno svaku ženu, Pele.

Uto se na njezinom dotad nasmiješenom licu smrknu oblaci i ona jasno dade do znanja svom bivšem ljubavniku da ga još jednom izbacuje napolje.

• Ti mene vrijeđaš!
• Ali, Pele…
• Zadnji put ti govorim. Odiseja ja čekam. Nikakve krivulje. – i ljutito ugazi sandalom na papir.
• (papir leži zgužvan u pijesku)

Lucius je tiho pozdravi i odmakne kroz kapiju duboko u zvjezdanu, svjetlu noć. Vjetar mu davaše poticaje u leđa i iscrtavaše mu figuru ispod lanenih hlača. Kakav prizor! Bijelo treperenje u daljini i uski zategnuti bokovi kakvi samo muško-dječački mogu biti.

(papir leži odmotan u pijesku. Pele nad njim smiruje dah i po prvi put proklinje Odiseja i njegovu neprisutnu muškost)

Lucius – slavni grčki mornar koji je projedrio svim morima svijeta. Postigao i oborio mnoge rekorde. Pronašao mir u nemiru vjetra i čežnji jedrilice. Zadovoljio apsolutno svaku ženu s kojom je bio ( a njih nije bilo malo) i na kraju ispružio svoje muževne kosti na nekoj drvenoj verandi u Južnoj Americi (bit će da je Sao Paolo) da još malo uživa u sutonu dok ne stigne i ta posljednja noć bez zvijezda. Nikada nije pisao izvjesnoj Penelopi za koju se smatra da je razlog zbog kojeg je počeo jedriti.

U gradu su muškarci i dalje pričali o Penelopi. Nemoguće je bilo izbjeći njezinu opijajuću ljepotu koja se stala širiti i izvan granica njezinog imanja.

• Luciuse, izgleda da ti se Penelopa podala kad joj lice ne prestaje pričati o sreći.
• Penelopa čeka Odiseja, rekao sam vam.
• Ne govoriš nam sve, Luciuse!
• Pa pitajte sami, ljudi.

U grad spuštena zavjesa noći donosi starog Penelopinog ljubavnika Aurela. On je tiranin Penelopinog djevojaštva, ubirač njegovih prvih plodova. Zatiče je gustu, naplavljenu dolinu rijeke. Želja ne buja samo od misli o Odiseju i od slasnih sjećanja o nekadašnjim uzdasima. Dodan je novi začin od kojeg još više miriše po ženi – ljubomora. (zeleni plodni mulj)

Kapiju zatvara vjetar, a zrnca pijeska uzmiču pod oštrim i teškim korakom visokog tamnoputog muškarca.

• Penelopo, pa ti sva drhtiš od sreće što me vidiš – zagromi Aurel. On nikada nije imao milosti prema ljudskom biću, a jezikom se služio kao kočijaš bičem. Opalio bi svakog po leđima.
• Lijepo od tebe što nam se opet vraćaš u naš mali grad. Kako je tamo odakle dolaziš? – pristojno će Penelopa.
• Uh, odlično. Svega je bilo osim dobrih žena.

Penelopa sakrije pogled pod trepavice i zarumeni obraze.

• Pa, ne moraš se mene sramiti, Pele. I sama znaš zašto se vraćam – gleda je netremice, onako kao što to rade ili potpuno sigurni u sebe ili poptune seljačine. – Jedina žena koja vrijedi si ti.
• Hajde, hajde, pretjeruješ – zahihota Pele, želeći odbaciti takvu pomisao od sebe, a iznutra vodostaj u porastu, kišno razdoblje.
• Nisam ti ja puno naučio u bijelom svijetu. Samo sam potvrdio što sam oduvijek znao. Ti si žena s kojom treba dobro postupati. Eto, sad kad znam, mogu ti pokazati.
• Kako treba sa mnom, Aurele? Imam osjećaj da neću čuti ništa novo.
• Redovno održavanje i maženje kad situacija nalaže.
• Lijepo si to smislio. Samo, ti znaš da ja čekam Odiseja. Možda da to ponudiš nekoj drugoj ženi? – superiorno ga podbada žensko.
• Drugoj ženi? – glasno se nasmije Aurel – Pa tebi na čelu piše “uzmi mene”. Sad se i Pele smije, ovo ni ne može biti ništa osim smiješno, iako joj se sjećanja vraćaju; taj crni zanosni vrag, bez imalo kulture, bez imalo stila. Taj je orao najdublju brazdu, bezobzirno ne pitajući njezin sram što bi htio, već samo nju, onu najdublju nju. Kad bi se na kraju dohvatili, sram se mogao samo slikavat okolo.

Aurel joj se stane približavati i uzimati je u svoje snažne, pulzirajuće ruke da joj pokaže kako on zna što ona želi. Nek se vidi sada; malo će je i maziti prije svega. Od sjećanja na taj dodir, od ponovnog doživljavanja njegove snage na svojim zglavcima, Pele se obezglavi i prepusti pijesku pod sobom. Tako jednostavno pod golim nebom i osvjetljenim kuhinjskim prozorima iz kojih se čulo kako se siječe meso za večeru. Natrag u divljanje djevojačkih dana, natrag pod tijelo prvog u njoj. On je sve najbolje znao, on je odlučio umjesto nje. Malo je dirao po bedrima, a zatim navalio rukom na hram ljudski. Zinuo.

• A što je sad?

Plodna se rijeka vratila svome izvoru, a tijelo se steglo i ni kapi nije htjelo dati od sebe.

• To ti je od ovog vjetra, Pele. Stalno te suši.
• Ti si jedna obična seljačina, Aurele. Zar sam ti zaboravila reći? Ja čekam Odiseja. Kapija je otvorena.

Njega je već noć davno progutala, a Penelopi su i dalje zvonile riječi u ušima:

• Zaljubit ćeš se ti opet u mene. A onda će sve biti jednostavnije…

(smotana na pijesku leži Pele i doziva Odiseja. Nije važno kada i kako, samo da je spasi. Oprostit će mu nevjeru)

Aurel – jedan od velikih grčkih duhovnjaka koji je cijeli život prosjedio na kamenu čekajući da mu se vrati njegova davna ljubav. U 60. godini postigao je nirvanu.

Već je elektrifikacija prošla i zahvatila Penelopinu kuću. Muškarci su se okupljali u birtijama i ponekad ispitivali o staroj dami koja je još uvijek vjerno iščekivala svog heroja. Blagus, glavni konobar u birtiji, a inače poprilično karizmatska osoba, bio je jedina Penelopina veza sa svijetom. Satima su pričali telefonom o tome kako je Blagus proučio drevno tantričko znanje i da bi konačno bilo vrijeme da joj to pokaže u praksi. Penelopa bi se koketno smijala takvim otvorenim prijedlozima. I ništa više. Čekala je Odiseja. Nitko nije mogao zapaliti vatru njezina života kao on. Još uvijek je bila zamamna, ali sada u godinama, nosila je to s velikom odmjerenošću i diskrecijom.

• Evo, ja vam se otvoreno nudim, Pele. Nas dvoje, ako se udružimo, zatrest ćemo cijelu kuglu Zemaljsku.
• Kako ste ono rekli, cilj svakog muškarca trebao bi biti da zadovolji ženu – dražilo je žensko po tisućiti put da stavi ovakav melem na svoju načetu unutrašnjost.
• Ha, pa da… znate, većina muškaraca je zapravo glupa jer ne želi priznati da svi mi u stvari tražimo majku u ženama. Ali, ne shvatite me krivo, ne svoju majku koja nas je rodila, već vas, onu koja nas može naučiti kako živjeti. To može samo ženski senzibilitet. Podatnost i otvorenost.

Ali, kada je jednog ljetnog poslijepodneva Blagus ponudio svoje nago tijelo Penelopi, uvjeravajući je da će je zadovoljiti do svoga zadnjeg atoma, da je, eto, i njegova erekcija u stvari njezina, a ona neka ga uzme i učini s njim što ju je volja jer to je sad njezino (divna si, divna, ženo iskonska), Pele mu je dodala hlače i rekla:

• Obucite se.

Na pragu zadovoljenja svih uvjeta koje je tražila kod muškarca, nije više mogla podnijeti da je netko toliko želi koliko je ona željela Odiseja. Odvratno! I zaplivala je dalje grcajući prema svom objektu. Tko zna gdje je njezin nemir, njezine godine i ti premalo dirani bridovi unutrašnjosti. Mrzim te, Odiseju. Vatro mojih prepona koju sama raspirujem svojim bjesomučnim traganjem.

Penelopa – Odisejeva žena koja ga je čekala 20 godina dok se nije vratio iz bitke i godinama odbijala sve prosce. Danas simbol vjernosti i strpljivosti.

• Misliš da se vratio? – upita na kraju Gordana.
• Naravno da je, nakon 20 godina.
• Ma vraga! Baš si i ti naivna – opomene me blagonamjerno. – Ubili su ga odmah prve godine. Našli tijelo, ali nitko joj ništa nije htio reći.
• Jesi ti sigurna u to?
• A-ha – reče Gordana zamišljeno.
• Čekaj, mogu ja i tebi ispričati takvu priču.
• Kakvu?
• Izmišljenu.
• Ovo nije izmišljena priča.
• Ako kažem Gordana, na što pomisliš?
• Na sebe.

Imali smo muškarca u gostima. Ne bilo kojeg. Jero, moj Jero kod kojeg sam bila prošlo ljeto. Odlučili smo ostati nekoliko dana u kući mojih roditelja u malom gradu u podnožju Bilogore. Moja nam je majka napravila krevete. Svatko je dobio svoju sobu, sjećaš se, dvije su sobe kod nas u prizemlju. Smiješno mi je jer ona uopće ne sumnja da smo Jero i ja već otkad ljubavnici, da smo sve samo ne spavali u odvojenim krevetima kad smo bili kod njega. No, puštam je. Ne želim sada mijenjati ustaljeni red stvari u toj kući u kojoj se već godinama nitko ne dira.

Noć je i ležimo svatko okružen svojim zidovima. Iz njegove sobe dolazi mir. Miriše po snu. Vjerojatno već sporije diše prepušten fizičkom umoru. Dugo je putovao, opraštam mu. Ali i inače, Jero je tip koji me nikada nije posebno proganjao niti želio. Radili smo to na posve različitim frekvencijma. On bi me osvajao i stisako čvrsto usnice kao čovjek koji želi zabiti čavao u drvo. Nikada se nije topio i nestajao. Točno se znalo gdje je on, a gdje ja. Stvar se prilično komplicirlala, jer ja sam bila živi pijesak za njega. Čavao bi uvijek prošao kroz drvo na drugu stranu tako da ništa nije držalo. Klimavo od samog početka.

Ravnomjerni izdisaji i hladnoća usnulog tijela s druge strane zida ohladili su mi misli. Odlučila sam čekati jutro. Naporno je obuzdavati proljetnu, nabujalu rijeku u sebi. Odisej se vratio, treba ga pustiti da spava, kao veliku umornu zvijerku. A pitanje negdje na dnu kičme zvoni, da li me još uvijek želi. Ja se ne bih odmarala. Doslovno bih se istotreno prolila po njemu kao oblak razrezan vrškom stijene.

Prije sam svanula nego jutro. Pitanje još uvijek lupa, i sada se penje po kičmi. Moram u tu sobu. Dižem se i šunjam hodnikom. Sila mi je. Upravo to, on mi je fiziološka potreba. Zato i sada cupkam nogama u mjestu da mi ne pobjegne. I već kad hvatam rukom za kvaku, čujem korake moje majke, a za njima prijeteći glas:

• Pusti čovjeka da spava! Pa tek je svanulo.

Svi se pomalo ukrcavaju u toplu i mirisnu kuhinju. Odavno sam budna, odavno je stol pripremljen, vrvimo kao mehanizam u satu.

• Dobro jutro! – razvuče zadovoljno Jero, još uvijek pomalo pospan.
• Dobro jutro, Jero – poskakuje moja majka – Što želiš za doručak?
• Palačinke – reče odlučno kao da je cijelu noć vijećao, a odluka pala na to i ništa drugo.

Još jedan miris izrasta u kuhinji. Tijesto za palačinke i svježe naribana limunova korica. Prilazim Jeri iza leđa i stavljam mu ruke iza vrata. Sve u prijateljskoj maniri. Znam da ne voli da ga diram pred ljudima. A moji roditelji? Da, i njima želim pokazati da sam normalna ženska osoba koja nikoga pretjerano ne želi, koja je imala nekoliko bljutavih i predugih veza i koja će izroditi par djece jer je to red i zakon ove civilizacije.

Sljedeće jutro sam opet uhvaćena s rukom na kvaki Jerine sobe.

• Pusti čovjeka da spava! Pa tek je svanulo.

Čudno je da kuhinja opet jednako miriše i otac čita iste novine. A moje uzbuđenje i nezadovoljsto još uvijek rastu kao kotlovnica Titanica.

• Dobro jutro, Jero. Što želiš za doručak?
• Palačinke.

Jednako hladno prihvaća moje ruke oko svog vrata i diskretno mi nudi stolicu da sjednem. Odlična taktika. Ispituje me o znamenitostima ovog premalog gradića, no, ja nemam previše pojma niti želje odgovarati na takva pitanja. Ipak, trebali bismo se spremiti i prošetati parkom. Koristim rijetku pukotinu u vremenu i prostoru da ga ukradem samo malo za sebe. U sobi pričamo o mojim knjigama i stvarima na polici koje mu se posebno sviđaju. Ljubi me u obraz.

• Baš mi je drago što sam ovdje.

Gledamo se dugo, bez smješka. To je ono. I moja majka na vratima.

• Palačinke.

Još jednom ribam koricu limuna. Otac ispravlja već ispunjenu križaljku u novinama. Grlim ga još krutog s leđa, a potom sjedam do njega i otkravljujem ga polako a da ne zna.

• Trebaju nam toplije veste. Vani je hladno. – priopćava sveznalački majka – Mi smo gotovi i krenut ćemo polao. A vi za nama, kad stignete.

U kupaonici ga češljam. Duga svilena kosa teška je na mojim dlanovima. Prolijeva mi se kroz prste kao slap preko stijene. Gledamo se dugo, bez smješka. To je ono. Vrata su zatvorena. I znam da ću sada skliznuti iz sebe, sada kada ga osjetim ovakvog velikog i nagnutog nad mene djetinju. Smije mi se. Odmiče kosu s lica.

• Što je? – pitam.
• Ništa. – odgovara zamišljeno, ali još uvijek čvrsto stoji na svojoj stijeni. Hajde, hop!

Kad skinem sve s njega, prsti sami znaju. Ja sam kao medvjed – znam gdje je med. Ljubim ga mekanog po grudima, ugrijavam toplim obrazom i udišem mlječnu izmaglicu njegovog tijela u sebe.

• Želim da to bude kao s Gordanom – reče napokon.
• Tko je Gordana?
• Gordana je djevojka s kojom sam živio u Pragu. – gleda dolje prema meni. Ozbiljan, s iskrenom željom da ga razumijem.
• Što je tako posebno kod Gordane?
• Gordana sama.
• Pa reci, kakva je Gordana?
• Gordana ništa drugo nije željela osim mene u njoj.

Osmjehujem mu se. Da, zaista razumijem. Odavno ništa drugo ne želim osim tebe u meni.

• Misliš da bi se i ti mogla osjećati kao Gordana?
• Naravno – odgovaram, a dalje ga nastavim uvjeravati tijelom. Ovdje te volim, i ovdje. Tu si moj, i tamo. Dođi, ukotvi se među moja bedra. Tamo te želim nositi i piti. Ova moja mutna strast teško da dopire dalje od trbuha. Ne znam ima li kakve veze sa srcem. Pa kad osjetim kako popunjava moje tijelo, zaskvičim:
• Ja sam Gordana!

Ali, kako je zapravo Jero upoznao Gordanu? Bio je perač prozora. U život joj je ušao baš tako, s osamnaestog kata, ispunjavao joj želju neko vrijeme (Gordana ništa drugo nije željela osim mene u njoj), a onda jednako tako kroz prozor i odletio. Gordana nije nikada pitala zašto, kada ponovo, đubre…

Dugo smo u zajedničkoj želji. Moja majka ulazi u kupaonicu (vrata su otključana) i ovlaš prelazi pogledom preko nas. Zaboravila je šminku:

• Djeco, prehladit ćete se!

I odlazi. Nije niti primjetila da smo cijelo vrijeme nadopuna jedno drugom. Bili smo tihi u vođenju ljubavi kao nikada prije.

Gordana – žena koja nije od muškarca željela ništa drugo osim da bude u njoj. Danas simbol slobodne ljubavi.

Gordana - žena koja nije od muškarca željela ništa drugo osim da bude u njoj. Danas simbol posesivnosti.

Gledam u skamenjene Gordanine ruke. Mislim si kako je prekrasan taj izraz čežnje izoliran u pokretu. Niz laktove joj curi džem od crvenog ribizla. Jadnica! Prejela se palačinki. Čistim je pomno i okrećem prema dnevnom svjetlu.

• Kad kažem Remedios?

Pred očima trula jutena vreća skriva glatko tijelo žene koja leti u nebo i napušta sve čeznutljive muške poglede. Oko nje roj žutih leptira i visoka, nepokošena trava. Moje ruke uživaju uronjene u vapno kao život. Još malo, Remedios, i gotova si.

Remedios –

|Početna stranica | Zbornik |