PUŠITE LI?

Prvo što je vidjela pogledavši kroz prozor prljavog tramvaja bio je velik motor od crnog sjajnog čelika. Stajao je na semaforu. Muškarac koji je sjedio na njemu bio je mlad i pun sebe. Htio je nalikovati James Deanu no to mu nije uspijevalo. Nosio je smeđu jaknu od jelenje kože. Na plavom nebu bijelili su se baršunasti oblaci.

"Sa njim ne bi ni popila kavu", pomislila je, "ma, ni popušila cigaretu, bljak, bljak, bljak". Željeći pljunuti na pod okrenula se prema unutrašnjosti tramvaja i pogledala ostale putnike. Nije pljunula, nego je odmah ustala sa stolice, prvom putniku tramvaja kojeg je ugledala ponudila cigaretu i sišla na prvoj stanici.

- Više puta ... - rekao je starac koji je sjedio na žutoj stolici prihvativši ponuđenu cigaretu osjetim grozu djetinjstva. Životinje me inspiriraju.

Zapalivši ponuđenu cigaretu, starac je povukao dim i nastavio pričati.- A naravno da bih uživao i u mirisu Italije ... hmmm... amore... sir, vino.

Starac je nastavio pušiti više uopće ne obraćavši pažnju na mogućeg sugovornika.

- Nitko nije dovoljno iskren ... - umiješala se gospođa preko puta - ... zato vam je to tako. Gospođa je imala plavu kosu nespretno složenu u punđu. Sjedila je na crvenoj stolici. Ispred njenog prozora u velikom automobilu iste boje čekajući zeleno svjetlo semafora sjedila je gotovo identična gospođa, također plave kose uredno složene u punđu i razgovarala na mobitel. Činilo se da reži. Imala je zlo lice i duge umjetne nokte nalakirane crnim.

- Dok sam bio mlad ... - nastavio je starac - svega mi je nedostajalo. Pogledajte ruke ... - počeo je, no nakon toga više ništa nije rekao. Gospođa nespretno složene kose ustala je sa svoje stolice i stala kraj otprilike dvanaestogodišnjeg dječaka. Starac je gledao kroz prozor. Dječak je ustao ponudivši gospođi da sjedne. Ona mu je pokretom ruke pokazala da ne želi sjesti, no svejedno je ostala stajati kraj njega. Na stanici je ušao gospodin s malim psićem u košari za mačke.

- Pušite li ? - nagnuvši glavu nad dječaka pitala je gospođa.

Najprije je izgledalo da dječak ne želi odgovoriti, no kako se gospođa nije micala, blago joj je rukom prigrlio punđu i šapnuo na uho: - Pušenje je štetno za zdravlje, škodi u trudnoći, ne dolikuje ... - glas mu je mutirao, gospođa se zadovoljno smješkala, dječak je nastavio - Zbog takvih kao vi pobjegao sam od kuće. Ime mi je nepoznato. Čitav dan vozim se tramvajem. Noću ne spavam. Najviše volim kad tramvaj vozi po kiši, zastoj.

- Molim? - preglasno je pitala gospođa.

- Najviše volim zastoj. - tiho je ponovio dječak - Hvala ne pušim. - dodao.

Tramvaj stane. Dječak je gledao gospođu nadajući se da će ona sada napokon otići. No tada je čovjek ispred dječaka ustao i ona je sjela na oslobođenu stolicu.

- Prije par godina - okrenuvši se prema dječaku počela je pričati - počela sam se proučavati. Na početku mi je bila zanimljivo. Sada vidim da sam ja jedna vrlo dosadna osoba. Prazna. - dječak se pokušavao suzdržati od smijeha - Prazna. - dodala je.

Dječak je ustao sa svoje stolice i odlučio se vratiti svojim roditeljima. Gospodin s malim psićem u košari za mačke također je izašao na njegovoj stanici. Gospođa crno nalakiranih noktiju glasno je zalupila vratima svog automobila.

- Vjerujem da su ljudi vrlo neozbiljni. - i dalje je pričala gospođa neuredne kose, no nikog više nije bilo u tramvaju - Trebali bi se više tuširati. U najmanju ruku.

- Posljednja stanica! - uzviknula je vozačica razmišljajući o motoru od sjajnog crnog čelika.

|Početna stranica | Zbornik |