Sloboda udruživanja i pravo na udruživanje u Evropi i Hrvatskoj

Evropski standardi, postignuća i problemi ostvarivanja slobode i prava na udruživanje

Sloboda udruživanja i pravo na udruživanje i pristupanje udruženjima, temeljni su društveni principi država članica Vijeća Evrope. Sloboda udruživanja omogućava pojedincima/pojedinkama da se udruže i zajednički izraze, promiču, ostvaruju i štite svoje zajedničke interese. Sve ovo istovremeno im omogućava aktivnije učešće u upravljanju svojom društvenom zajednicom. Udruženja građana možemo smatrati jednim od temelja demokracije

Što se podrazumjeva pod udruženjem?
Pojedinci/ke se udružuju s ciljem ostvarivanja određenih namjera. To ne znači samo okupljanje s ciljem ostvarivanja zajedničkih interesa nego i određenu razinu stabilnosti i neki oblik institucionalne strukture. Udruženja ostvaruju neprofitne djelatnosti (to su one kojima krajnji cilj nije profit, nego društvena korist. Ako se profit i stekne on se koristiti za daljnji razvoj udruženja, a ne za materijalnu korist članova/članica).

Pravo na udruživanje je priznato u svim državama članicama VE, bilo kroz posebne zakone, bilo kroz sudsku praksu. No treba istaći značajne razlike u pravnom reguliranju tog područja.
Negdje je osnivanje i djelovanje NVO-a određeno strogim zakonskim odredbama. Te odredbe mogu djelovati restriktivno na aktivnosti. No treba naglasiti da udruženje treba biti u mogućnosti ostvariti bilo koju aktivnost koju može ostvariti pojedinačna osoba. U nekim državama NVO-i imaju potpunu pravnu osobnost, u drugima je to suženo. Pravni okvir za djelovanje negdje je strogo propisan. Negdje stranci ne mogu ostvariti pravo udruživanja, negdje ga ostvaruju djelomično, dok su negdje potpuno ravnopravni u ostvarivanju tog prava s državljanima te zemlje.

Koje su obaveze države jednom kad pojedinci/ke odluče osnovati udruženje?

Najvažnija je obaveza države da štiti imovinu koju udruženje ima, jer bi uskraćivanje prava na imovinu ozbiljno ugrozilo postojanje udruženja. Državna tijela ne bi smjela kažnjavati pojedince/ke zbog njihovog članstva u nekom udruženju. Jedini izuzetak može biti u slučajevima gdje je članstvo nespojivo s poslom koji obavljaju na radnom mjestu. Iako negdje postoji utemeljeni interes države da regulira neke oblike postojanja i djelovanja udruženja s ciljem zaštite prava drugih, to ne može opravdati restriktivnu kontrolu državnih tijela nad djelovanjem udruženja. Ograničavanje slobode obavljanja aktivnosti udruženja mora biti jasno pravno utemeljeno i objašnjeno.
Ni u kom slučaju nije opravdano tražiti da svako udruženje priloži popis svojih članova, jer pojedinci/ke imaju pravo na privatnost. Isto tako se tim javnim očitovanjem o pripadnosti nekom udruženju ljude može zastrašiti. To istovremeno predstavlja i sužavanje prava na udruživanje. Da bi se smanjila mogućnost kršenja ili sužavanja prava i slobode udruživanja, kao i ostalih prava i sloboda s kojima su one povezane, stvoreni su evropski standardi o uvažavanju slobode udruživanja. Među njima izdvajamo pravo na privatnu pritužbu sukladno Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. Udruženja (a ne samo njihovi članovi) kojima su prava s osnova Čl. 11. i ostalih relevantnih članaka Konvencije uskraćena, imaju pravo i mogućnost korištenja Evropskog suda u Strasbourgu. Taj pravni postupak mogu koristiti u slučaju da ne mogu ostvariti odgovarajuću zaštitu u vlastitoj zemlji.

Standardi, postignuća i problemi ostvarivanja slobode i prava na udruživanje u RH

U Hrvatskoj je sloboda udruživanja zajamčena Ustavom RH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima (kojoj je RH pristupila u rujnu 1996., a ratificirala je u rujnu 1997.).
Po službenim podacima Državnog zavoda za statistiku iz 1997., na teritoriju RH je djelovalo 21 945 udruženja. Nakon stupanja na snagu Zakona o udrugama u lipnju 1997., započeo je postupak preregistriranja udruženja građana i društvenih organizacija (trenutno ne postoji službeni podatak o broju udruga). Nedavno održani skupovi "Udruge u Hrvatskoj - pravni i socijalni aspekti" i "Doprinos lokalnih NVO-a u promicanju i primjeni evropskih standarda ljudskih prava" iznova su naglasili probleme s kojima se susreću NVO-i. No, isto tako je bilo riječi i o postignućima NVO-a u razvoju civilnog društva i demokracije.
Problemi u odnosu na Zakon o udrugama odnosili su se na pravni položaj i pravni okvir za djelovanje NVO-a. Cilj i svrha tog Zakona su po mišljenju nekih domaćih stručnjaka u nesuglasnosti s ustavnom odredbom o slobodi udruživanja, a u primjeni Zakona dolazi do arbitrarnog postupanja nadležnih državnih tijela, osobito u postupku odobravanja djelatnosti koje udruge mogu obavljati. Nužne su izmjene i dopune Zakona o odrugama. Veći broj NVO-a u Hrvatskoj je aktivno na području kulture, umjetnosti, sporta, obrazovanja, dok je manji broj aktivan na području zaštite i promicanja ljudskih prava. Najveći broj tih organizacija nastao je početkom 90-tih, potaknut najavljenim demokratskim promjenama u Hrvatskoj. Njihove aktivnosti obuhvaćaju direktnu pomoć osobama čija su prava ugrožena, praćenje i analizu postojećih zakona, pokretanje zakonodavnih inicijativa za promjenu postojećih ili donošenje novih zakona, nadgledanje primjene i poštivanja međunarodno prihvaćenih standarda zaštite ljudskih prava koje je RH preuzela kao članica OUN i VE i poticanje ljudi i građana/nki na udruživanje i povezivanje u zaštiti i ostvarivanju njihovih prava. Većina NVO-a je dobila međunarodno priznanje za te svoje aktivnosti, no u hrvatskoj javnosti su često prikazivane kao "izdajničke", "strane plaćenice", one koje "narušavaju ugled RH u svijetu", itd. Restriktivnim mjerama koje predviđa novi Zakon o udrugama, uvelike bi se mogao otežati rad upravo tih NVO-a.
Kad se govori o odnosu i mogućoj suradnji s državnim tijelima i ustanovama, to često ovisi o problemu s kojim se NVO-za ljudska prava obraćaju nadležnima. Neki je napredak ipak postignut. Od početnog potpunog nepriznavanja i prešućivanja samog postojanja NVO-a za ljudska prava, pa do nedavne uspostave, negdje i korektnog odnosa s raznim državnim tijelima i ustanovama, ti NVO-i su prošli težak i opasan razvojni put. Uspostava civilnog društva u Hrvatskoj odvijala se paralelno s ratnim razaranjima i velikim stradanjem civilnog stanovništva. To je uvelike utjecalo na aktivnosti NVO-a za ljudska prava, koji su se tih proteklih godina pretežno bavili onom kategorijom ljudskih prava koja obuhvaća zaštitu temeljnih ljudskih prava: prava na život, dostojanstvo, imovinu. Često im se nametala uloga koju je trebala ostvarivati država, a to je zaštita prava ljudi i građana. Tako da su aktivistice i aktivisti spašavali ljudske živote, pokušavali zaštititi imovinu. Negdje su se suprotstavljali nenasiljem i iskazivali građansku neposlušnost državnim tijelima (policiji i vojnicima koji su nezakonitim ili neciviliziranim postupanjem ugrožavali prava ljudi). U tim svojim aktivnostima često su nailazili na nerazumjevanje državnih i lokalnih tijela vlasti i ustanova. Tome je u mnogome doprinosilo i neznanje samih vlasti o ulozi i doprinosu koji mogu dati NVO za ljudska prava.
Iako je RH preuzela obvezu poštivanja Kopenhaškog i Moskovskog dokumenta i Pariške povelje, mnogi nisu poznavali njihov sadržaj, niti su znali da su ti međunarodni dokumenti navedeni u Temeljnim odredbama Ustavnog zakona o ljudskim pravima kao dio ustavnog i pravnog poretka RH. A Ustav RH u svojim izvorišnim odredbama sadrži obvezu poštivanja demokratskih normi OUN-a.
Obzirom na to da međunarodna zajednica uvažava i potiče ulogu NVO-a u razvoju demokracije i vladavine prava, to isto se očekuje i od Hrvatske. Država Hrvatska treba stvoriti pretpostavke za neometan rad NVO-a i uvažavati ih kao partnere u djelatnostima koje su od interesa za cijelo društvo.
Zahvaljujući pokrenutim javnim kampanjama i javnom iskazivanju zahtjeva samih NVO-a za ljudska prava, u nekim je područjima postignut određeni napredak. Uspostavljena je dobra suradnja s Uredom pučkog pravobranitelja i s nekim ministarstvima. Ženske organizacije i organizacije za ženska ljudska prava pozvane su da uzmu učešće u radu Vladinog povjerenstva za jednakost (iako samo u savjetodavnom svojstvu). Prošle je godine Vladina koordinacija za unutarnju politiku i ljudska prava pozvala članice Koordinacije organizacija za ljudska prava u RH da joj pošalju svoje izvještaje o stanju ljudskih prava u RH. Isto tako su pozvane da pošalju svoja mišljenja o usklađenosti hrvatskog zakonodavstva s evropskim zakonodavstvom. Ovo su samo neki primjeri da potreba za suradnjom postoji, te da je treba i dalje unaprijeđivati.
No i dalje ostaju problemi koji ometaju ili sužavaju prostor aktivnosti NVO-a za ljudska prava, kao što su dostupnost državnih, ali i nekih privatiziranih medija, pitanje financijske potpore iz državnog proračuna i poreskih olakšica, suradnja s državnim ustanovama zaduženim za obrazovanje o ljudskim pravima i drugo.

Centar za direktnu zaštitu ljudskih prava
Center for Direct Protection of Human Rights
1998